NAJAVA:KOMOVI KAMPOVANJE PDF Štampa
Kucki_komVRIJEME POLASKA: petak 31.07. 2015. u 17h

MJESTO POLASKA:Pod Goricom, kod crkve Sv. Đorđa

PREVOZ: sopstveni.

POTREBNA OPREMA: pored standardne opreme za kampovanje, neophodne su planinarske cipele, hrana, slatkiši, voda minimum 1,5l, majice za presvlacenje, kapa, zaštita od sunca...

SUBOTA: KUČKI KOM

TEŽINA TURE: Kučki kom je tehnički zahtjevna tura

OPIS TURE: Kampujemo na katunu Štavna 1,787m pravac kretanja: Štavna, prevoj Međukomlje 2,171m, Kučki kom 2,487m. Polazak na vrh u subotu u 7h, sam uspon je srednje težak. Po volji većine organizovaće se i uspon na Vasojevićki kom 2,461mnv. Nedelja je planirana za odmor a povratak u Podgoricu je planiran u poslijepodnevnim časovima oko 18-19h
VODIČ: Grupa vodiča
prijave u prostorijama kluba u utorak i četvrtak od 19h do 20h i na tel 067 224 571.

 
IZVJEŠTAJ : BOBOTOV KUK PDF Štampa

Bobotov kukUvijek sam se radovao Durmitoru. Prije mog prvog odlaska na Bobotov Kuk, bio sam inspirisan pričama o ovoj planini, legendama koje su o njoj vjekovima opstajale, i tajnama koju je njegova prošlost vješto skrivala. Tu je takođe i lični pečat, jer je jedan od mojih predaka, nekada davno, iz poddurmitorskih sela, preko Tare otišao u Vaškovo. Legenda kaže da su na Durmitoru živjeli bogovi, a ispod samog vrha vile. Na jednoj zaravni, na kamenom guvnu, odabrani su mogli da vide vilino kolo. To mjesto se danas naziva Vilino kolo. Takođe, priča kaže da ko je god želio da dođe do vrha Durmitora i Ćirove pećine, morao je da se pokloni kamenom guvnu, i da prođe kroz vilino kolo. Tako kažu priče i legende. Stvarnost je ipak malo drugačija...

Podgorička zora... Ustajem i spremam stvari za polazak. Poneki žagor na ulicama i najava toplog dana..Za svaki slučaj provjeravam jednu od društvenih mreža, zbog eventualnog otkazivanja nekog od prijavljenih. Pomislim, kako je imaginarni svijet vila, junaka i drevnih stvorenja, zamijenio nestvarni i hladan svijet, dostupan svakom na ekranu računara i displeju telefona koje nazivaju pametnim, ali to je već neka druga priča. Napuštam taj virtuelni svijet, savršen današnjem hladnom i otuđenom čovjeku, i krećem ka zbornom mjestu. Preko 40 prijavljenih planinara. Jedna grupa nas već čeka na Durmitoru. Ljetnji dan pruža nam nestvarne slike sela kroz koje prolazimo. Na moju veliku radost, sela su sa novim putevima oživjela. Skrećemo starim putem ka Trsi. Upravo tada počinje drugi dio ove priče...

Na Sedlu nas čeka grupa koja je kampovala prethodnu noć. Sa nekima od njih se nisam odavno vidio. I usred te naše priče, iz jednog od automobila, izašao je čovjek u zelenoj uniformi, koja je pomalo ličila na one koje možete vidjeti u radnjama prilikom popravke automobila. Ozbiljnih crta lica i velikim naočarima za sunce, kako valjda i treba da izgleda neko ko ima moć odlučivanja, došao je do nas držeći u ruci svežanj papirnih ulaznica. Na konstataciju da smo planinari, nije se puno obazirao, već je naplatio ulaz u nacionalni park po 3€ svakom od nas. Problem naplate ulaza planinarima u nacionalne parkove postoji, sada već godinama. Bliži se 2. ili 3. godišnjica od kada je naš savez obećao da će preduzeti mjere da se taj problem riješi... Nama planinarima je tako ostalo da čekamo da se to složeno pitanje riješi, a dotad ćemo nastaviti da plaćamo kartu, i proslavljamo buduće godišnjice... I sami smo tako, nesvjesno postali dio legende o kojoj sam govorio. Razlika je ipak u tome, što mi, da bi bi došli do vrha Durmitora, moramo, ne da se poklonimo kamenom guvnu kao u davna vremena, već da platimo kartu.

Uvijek se na stazi ka Bobotovom kuku, koja je putna života, čuju glasovi planinara, a tako je bilo i ovog puta. Krećemo se utabanom stazom, dok nas okružuje vijenac planina koje sa strašnim vrhovima, kao da su iznikle iz neke drevne priče. KrozBobot  misli mi prolaze slike starih legendi koje sam slušao. O nestalom manastiru i nastanku Crnog jezera, o Momčilovom Pirlitoru, i krilatom konju jednog viteza, koji poput Pegaza lebdi poddurmitorskim nebom, o grobu junaka Marka i kristalnom dvorcu u jezerskim dubinama...Sve te slike, slile su se u ono što sam posmatrao. Stižemo do Zelenog vira. Tamnozelena jezerska voda ušuškala se u kameno carstvo stijena i vječitog leda, baš poput neke velike tajne...Kroz ostatke snijega, krećemo se ka vrhu. Na prevoju se pruža nestvaran pogled na Škrčka jezera i okolne vrhove. Jedan od njih se zove Soa nebeska „koja drži nebo“. Naši daleki preci su znali da slikovito sa jednom riječi daju opis planine. Na vrhu zadržavanje i slikanje. Upisujemo se u planinarsku svesku. Listamo i oživljavamo slike sa ranijih uspona. U kutiji nema planinarskog pečata. Prosto je nevjerovatno da neko može da odnese pečat sa planine, a to nije slučaj samo sa ovim vrhom.

Povratak nazad, ili drugo poluvrijeme kako je to rekao jedan poznati planinar. Vraćamo se za Podgoricu i napuštamo taj svijet surovih planina i legendi dalekih vremena. Prepuštam mašti da mi stvara nove slike priča. To možete i vi.. Naravno, ako platite kartu...

U noći koja se slivala na Durmitorski kraj, nestajao je Bobotov kuk. Sivilo njegovih stijena i vrhova, pretvarale su se u daleke sjenke koje su se gubile u noći, pa i one koja drži nebo...

Nemanja Popović

Galeriju fotografija možete vidjeti na https://goo.gl/photos/zhG1ZeWFUwnkvPJW6

 
IZVJEŠTAJ : VELIKI VITAO PDF Štampa

http://www.dodaj.rs/f/2f/a/2kHGzw7y/dsc0221.jpgGaleriju fotografija sa ove ture možete vidjeti na

https://goo.gl/photos/ZchzBpzywuTkwmD57

Zahvaljujemo se Emilu Šabotiću na ustupljenim fotografijama (www.emilsabotic.com)

 

 
IZVJEŠTAJ : KAPA MORAČKA PDF Štampa
http://www.dodaj.rs/f/1Q/uX/1anhGsG3/33.jpgGaleriju fotografija sa ove ture možete vidjeti na https://goo.gl/photos/ZFQrm7GoG5UW7ZAKA
 
IZVJEŠTAJ:VILA PDF Štampa

VilMožda najbolja grupa do sad, kako reče kasnije naš vodič Duško, uputila se put kučkih planina da popenje ili ti osvoji vrh Vila iznad Rikavačkog jezera.

Čekali smo se pod Goricom, pitali se i upoznavali se kako je ko dolazio, još malo pa napunili dva kombija i krenuli.

Naš drug Kumara, drug Radonja, kao i drugarica Marina bukvalno su nas iznenadili svojim dolaskom. Kumara zato sto mu je milije da jede groždje i čita knjige nego da penje planine, pa ga dugo nije bilo medju nama planinarima, a Radonja bogomi zato što je jednostavno odlučio da nam se više ne priključuje, mada kako sad ima malu a slatku obavezu kod kuće, teško će se priključivat i sam sebi ;)

U kombiju je bilo interesantno, Kumara naš dragi animirao je sve prisutne..ko i vazda...ali na kraju ne odluči da penje Vilu nego da se sunča pored Bukumirskog jezera, i tako nas razočara..no dobro oprostićemo mu, jer nije otišao sam ;)

Stigosmo do makadamskog puta i odatle laganim koracima do katuna Lakovića.

Odatle se spustismo do Rikavačkog jezera, uz priču kako bi dobro bilo u povratku ubrati one koprive mlade za pitu..Šmeknusmo ih Selena i ja, pa pripremismo kesa za te koprive više nego boca vode:).

Kad smo stigli pod hlad u blizini Rikavačkog jezera, sačekala nas je vojska komaraca.. blago nama, i to ne da su bili dobro naoružani, no covjece i mitraljeze i puske i kalašnjikove uperiše put nas, te smo brže bolje sazvali povlačenje.

Ušli smo u šumu. Duško je nosio kosijer kako bi rašćistio put, pa smo se tu dosta zadržali. Bodrili smo našeg vodiča dok je kosijerom kidao grane, toliko dobro da niko nije imao želju da ga zamijeni, na momenat makar;)

Dok se Duško borio sa granama mi svi ostali smo sa komarcima imali sudbonosni susret...ni tamo ni vamo no baš u sred poprišta borili smo se čim smo mogli..rukama, nogama, trzajevima glave, kapama, sprejevima..Konačno izadjosmo do starog katuna, no bogomi vise ranjenih nego zdravih.

Par njih je ostalo tu da odmara dok mi ostali podjosmo na vrh.

Lele..Mont Everest je ništa za ovo ;) te kako vidjosmo da smo u dobroj kondiciji Selena i ja tu sklopismo pakt o pohodu na tu daleku planinu. Nabracemo kučkih kopriva i kučkoga zelja i nema zime. Nista bolje ne drži na Mont Everest nego prava domaća kucka kopriva☺.

I tako mic po mic, dodjosmo gore. Ne vrhu nije bilo sveske, pa je nas dobri stari planinar Lale, Verin otac, imao svesku, pa se u nju upisasmo i istu ostavismo gore. Kad smo odmorili, krenuli smo nazad.

Oko Rikavačkog jezera smo malo lutali i brali zelje i majcinu dušicu, i polako koliko je ko imao snage uspesmo se do Širokara i onda uz priču i branje kopriva dodjosmo i do kombija, a bogomi i kombi do nas...

No neka ti toga nego ovih upornih komaraca nikako da se otarasimo.. napravise nam nesoji, sačekušu u kombiju, lele a mi nespremni, umorni i komirani od sunca jedva se izborismo.

Kad smo ih očerali, svi smo pali...glave nam se prevrću kako kombi krivine fata..

Crveni ko paprike, sto od sunca sto od komaraca, skoro svi pospasmo..i konačno stigosmo u našu dragu Podgoricu.

Toliko za sada...

PS: ne dajte da ovo komarci pročitaju..

 

Darja

Galeriju fotografija sa Vile možete vidjeti na

https://goo.gl/photos/hVU6Q455HASWHDts8

 
IZVJEŠTAJ : GUSAR PDF Štampa

http://www.dodaj.rs/f/3U/B2/46WPGkW7/gopr70021.jpgGaleriju fotografija sa uspona na planinu Gusar, možete vidjeti na

https://goo.gl/photos/i4LytygBqG6E2oMKA

Zahvaljujemo se Emilu Šabotiću na ustupljenim fotografijama (www.emilsabotic.com)

 
<< Početak < Prethodna 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 Sljedeća > Kraj >>

Strana 1 od 30

Brojač posjeta

Danas15
Juče204
Ove nedjelje15
Ovog mjeseca377
Ukupno365562

There seems to be an error with the player !

Novosti Email-om

Najave tura


HTML format?

Anketa

Probao bih
 
 PSK KOMOVI by Nikola Despotović