Bojazan i briga da PSK Komovi neće biti prisutni na Durmitoru ove godine, pokazala se kao neosnovana. Dok je Obradova grupa sa našim prijateljima iz Makedonije, osvajala Prutaš i Bobotov Kuk, mi smo se odlučili za Kučke planine. Uvijek bi mi se, kada bih gledao vrhove zavičajnih kučkih planina, javile slike iz legendi koje sam slušao... Među svim tim vrhovima Pasjak mi je oduvijek najviše privlačio pažnju. To je onaj vrh koji se preslikava u bistroj i tamnozelenoj jezerskoj vodi, u čijim pećinama je po legendi, živio Domišljan. Stajao je iznad jezera, poput nekog strašnog čuvara drevne priče i kao nijemi svjedok davnog boja, one najstarije bitke, između zla i dobra.Iza njega vidjeli su se djelovi vrhova Surdupa i Štitana.

Uspon na Štitan i Surdup prije par vikenda bio je odložen zbog kiše (iako to u ovim sparnim danima čudno i nestvarno zvuči). Polazak sa starog mjesta, ispod Gorice. Ovog puta pridružili su nam se  planinari iz kluba „Kapetan Angel“ sa Cetinja, kao i Milan Šanović, jedan od nekadašnjih predsjednika Komova, koji živi u Australiji koji nije zaboravio Komove ni crnogorske planine.

Na vrhu Surdupa bio sam prijatno iznenađen kada mi je naš novi i jedan od najmlađih članova Miljan, poklonio knjigu koju je napisao i objavio! Svaka čast! Svaka vrsta umora nestala je kada se pred (pod) nama pojavila slika planina koje su nas okruživale. Kučke planine kao na dlanu, Komovi, Moračke planine, Prokletije. Vjerovatno najteže pitanje koje se može postaviti planinaru, je zašto ide u planine. Gledajući sliku koja nas je okruživala dobili smo više nego jasan odgovor...Svaki od vrhova koji su se vidjeli, dio su legendi koje su opstajale vjekovima, pa i Pasjak u kome je po legendi u jednoj od pećina, stolovao vođa anatemjaka (anatemnjacima su ranije žitelji ovih krajeva nazivali bića iz i oko jezera koja su ubijala stoku i ljude ako zanoće u blizini jezera), ali o legendi ću neki drugi put. Nakon Surdupa i Štitana istim putem vratili smo se do podnožja Pasjaka. Iako nismo imali vode dovoljno za uspon i povratak, odlučili smo da ipak pokušamo uspon, i bili na vrhu Pasjaka za 17 minuta! Na vrhu smo sreli Vanju i Anu koji su upravo okončali jedan od alpinističkih smjerova.Moje skromno mišljenje je da Pasjak pored sve svoje ljepote nije za organizovanje uspona velikih grupa i redovnih akcija planinarskih klubova.   U povratku pričali smo o dogodovštinama sa planinarenja i svega onog što se dešavalo na prethodnim  planinarskim akcijama. Oživljavale su scene sa prethodnih uspona, a jedna od takvih anegdota je sa našeg prethodnog uspona na Pasjak. Neko od mještana katuna iznad jezera je, ko zna kako, iz Podgorice donio saobraćajni znak koji označava kružni tok i postavio ga na prostranu livadu pored kuće. Situacija koja je proizvela ovu anegdotu se prepričavala dugo nakon toga. Teško je opisati osjećaj kada smo se onako žedni približili izvoru na katunu. Onako žedni smo prolazili pored kampa, kada smo vidjeli Viktoriju koja dotrčava ka nama sa bocom vode. Pomislili smo da je fatamorgana...Ali nije bila..Viktorija nas je vidjela i uzela i donijela vodu iz kampa. Odmor i kupanje na jezeru. Slika koja je malo pokvarila utisak prelijepo provedenog dana i uspješnih uspona. Kamperi i vikendaši i muzika koja glasno bije iz auta. Pomalo sam se osjećao čudno kada sam se istinski sjetno sjetio perioda koji je bio nije tako davno, kada su na jezero dolazili pješke ili makadamskim putem, oni koji su stvarno htjeli da vide jezersku ljepotu, ali... Tragovi malograđanštine se nažalost vide na pojedinim djelovima oko jezera (ostavljene limenke, kese...).

Noć je već počela da pada i polako smo u koloni pored kamena iz bukumirske legende, koji stoji nad jezerom kao trag davne borbe Bukumira i anatemnjaka, kretali ka autima,  a za nama je ostajala bajkovita slika jezera i planina. Krivudavim putem ka Treskavcu, kroz šumu su se stidljivo pojavljivala Brskutska svijetla...

Nemanja Popovic