Triatlonci trče počasni krug

POČETNA O NAMA PLAN AKCIJA VIJESTI NAJAVE TURA IZVJEŠTAJI SA TURA GALERIJA KONTAKT

Najave Tura

Planinarenje

Važne Novosti

Poslednje Akcije

Zvanična Grupa Kluba

Triatlonci trče počasni krug

Sa prevrnutim veslima, kajakašima početnicima,ali i pozitivnom energijom koja nije jenjavala cio dan, dvije ekipe iz Podgorice su u subotu 28.jula u Mojkovcu učestvovali u triatlonu. Kajakašenje, planinarenje i biciklizam su discipline koje smo morali da pređemo kako bismo pokazali Tari da smo dostojni njenog kraljevstva a Sinjajevini da zaslužujemo da koračamo njenim obroncima. „Na vrat na nos“i „Mak na konac“ bili su nazivi grupa koju su činili: Ana, Duško, Srđa i Kaleza, i Novica, Vanja,Šljivo i Anja. Te subote Tara je ispod mojkovačkog mosta žuborenjem ispratila nas 20. Avanturisti su bili iz Mojkovca, Kolašina i Podgorice.

Dok se magla još podizala i najavljivala sunčan dan kajakašili smo 12 kilometara, ali istovremeno uživali u bistroj i nepredvidivoj ljepoti rijeke Tare.Na pojedinim mjestima je ova ljepotica bila toliko plitka da smo svi morali da izlazimo iz kajaka, i prenosimo ih, ali opet, imala je Tara brzake koji su nekima dobrodošli da se „zalete“,dobiju na brzini i prije svih stignu do žičanog mosta i mjesta Kaludra. Ali bilo je kajakaša, ili bolje da kažemo kajakaša-početnika kojima su brzaci samo otežavali vožnju Bilo je i onih koj su veslali prevrnutih vesala Ali, nećemo ih sad imenovati.Znamo mi o kome je riječ. Osnovno pravilo u ovoj avanturi bilo je da takmičari koji čine jednu ekipu (a njih je bilo četvoro) moraju čekati jedni druge, ili makar da budu jedni blizu drugih, jer su kontrolori računali vrijeme onih koji posljednji stignu… Počelo je planinarenje.Najprije su trčali svi oni koji su imali snage za to. Ipak, kad smo u pitanju mi, sa kreativnim nazivima grupa, trčanje je prešlo u laganije hodanje, i nijesmo baš imali želju da dokazujemo koliko smo spremni, iako smo imali kondicije za cijelu vojsku Na kraju krajeva, valjalo je uživati u bukovoj šumi, debeloj ladovini, svježem vazduhu… A ko bi to radio kad bismo svi do jedng jurnuli uz planinu. Šalu na stranu, uspon do katuna na Sinjajevini nije bio bezazlen. Trebalo je savladati visinsku razliku od oko 1000 metara, a odmah potom uzeti biciklo i krenuti dalje.. Planina Sinjajevina i njeni katuni u blizini crkve Ružice bili su puni života. Lavež pasa, čaktari ovaca, činili su da svaki predio kroz koji smo prošli biciklima, bude jedinstven i nestvarno lijep. Ipak, na trenutke je odavao utisak da je tu sve stalo. Da se ništa ne dešava i da su tu ispričane sve priče.. Naravno da nije tako... Mnogo toga bi imalo da se napiše, kaže i naslika o ovim katunima...Mnogo toga bismo mogli da naučimo samo ih pogledavši, ali smo tog dana svi samo prolazili pored njih, i onako usput hvatali samo djeliće te božanstvenosti. Skoro četredeset kilometara smo prošli te subote. Posljednja ekipa je stigla nakon sedam sati hodanja, dok su Kolašinci koji su pobjednici ove avanture na cilj bili nakon četiri i o po sata aktivnosti. Pehar, medalje i trista eura je pripalo upravo njima. Drugoplasirani su bili momci iz sportsko rekreativnog kluba Adrenalin,koji su dobili dvije stotine eura dok je treće mjesto pripalo takođe domaćinima iz kajakaškog kluba Mojkovac, i oni će podijeliti (ili možda neće) stotinu eura... Naše ekipe su bile prezadovoljne što su uopšte uspjele da kajakaše, planinare i voze bicikla po veoma nezgodnom makadamu .Naredne godine ćemo možda ozbiljnije shvatiti ovu avanturu zaista se pripremati za nju...dugo i predano... Do neke naredne avanture.....

Anja Pavlović