Komove sam znao iz priča i legendi, kao o katunu Ljuban na kome se okupljaju vile. O grobu na Bilu od Carina jednog kučkog pastira i priči o njegovoj tragičnoj ljubavi sa vilom, kao i onom konju srednjevjekovnog viteza Miloša, koji jezdi komovskim nebom tražeći gospodara...
Prethodnog dana dio ekipe Komova otišao je na kampovanje na Štavnu, koje se tradicionalno održava prve nedelje avgusta. Mi koji smo imali obaveza u Podgorici, došli smo dan kasnije. Sa Štavne,  pogled sa jedne strane ka Komovima, a sa druge strane u daljini ka prostranstvu šume iznad koje su poput nekih strašnih čuvara stajali vijenci planina. Prva slika na koju sam naišao kada sam krenuo stazom ka ostalom dijelu ekipe koji me je čekao, bila je slika usamljenog konja na jednoj livadi. Valjda je to dobar znak...Nakon sastajanja sa ostatkom ekipe, krenuli smo... Nedugo nakon toga, iz šume se prostirao pogled ka jednom od dalekih katuna koji se nalazio na  ogoljenoj strani ispod Koma,  a ispod njega ogromna šuma. Katun Ljuban. Nekima je poznat po bitkama plemenika Kuča i Vasojevića oko zemlje. Meni je poznat iz druge priče, o tome kako su se tu okupljale vile, koje su, kako narod pripovijeda, živjele u nepristupačnim pećinama Komova, valjda se sa punim pravom krile od svijeta čovjeka, koji je i u legendama i u stvarnosti isti. Naši preci su od davnina vjerovali da su pećine predstavljale ulaze u drugi svijet skriven iza tajnih vrata u pećini. Na tom katunu rodila se ljubav mladog pastira i vile, ali o tome ću pisati kad posjetim Ljevorečki kom. Priča nije kao one iz sapunica sa upečatljivim nazivima, koje su na žalost ušle u kulturnu svakodnevicu ovog naroda. Malo mi je neprijatno što nisam uspio da saznam pravo značenje riječi Kom. Svi mi znamo toliko beznačajnih stranih riječi i njihovih značenja...Siparom smo došli do mjesta sa pogledom na vijenac planina sa oštrim vrhovima, baš kao iz neke bajke... Dnevna svjetlost se igrala sa vrhovima planina dajući sjenke strašnih oblika,  ispod kojih se sipar, gledan izdaleka, činio kao sjajni sivi prah posut  podnožjem planina. Kolona je uzmicala dok je Jelenin glas odzvanjao... Kroz usjeke i  malo penjanja uz stijenu, došli smo do vrha. Možda su to oni isti usjeci koje su po nagovoru vila iz legendi razbili Karimani sa mora. Ko zna? Čaroban pogled ka kučkim planinama. Maglič sada sa suprotne strane, Vila pa čak i Surdup i Štitan jasno su se vidjeli. Pasjak je stajao jedva vidljiv ispod Štitana. Tamo smo bili...Kako to već u planini često zna da bude, pojavio se odjednom crni oblak, i morali smo da krenemo. Povratak istim putem. Zbog moguće kiše, moja posjeta Vasojevićkom komu i katunu Ljuban, ostaće za neki drugi put.(čitaj vjerovatno naredni vikend). Obrad mi reče da je možda  i bolje ovako.  Opet ćeš doći ovamo i vidjeti Komove. Ne valja da se sve vidi odjednom. Bio je u pravu. Sad kada gledam slike Ljubana, riječi kao da mi se same prelivaju na ekran kompjutera. Moja očekivanja i slike koje mi se stvaraju sve su jasnije. Velika mi je želja da posjetim taj katun kad budem išao na Vasojevićki ili Ljevorečki Kom. Da osjetim dio istorije koja nije u knjigama. Nije to istorija o velikim vladarima, knezovima ili vojvodama. To je istorija zapisana u pamćenju ljudi ovog kraja, pastira i ratara o neimenovanim,običnim junacima. Predanje o njima čuvalo se i prenosilio sve ovo vrijeme kao najveće blago, kroz ratove i razna iskušenja koja su poput sjenke pratile ovaj narod kroz njegovu dugu istoriju. Krenuh dalje markiranom stazom ka katunu Štavna.