Jedno od pravila maratona bio je kontrolni listić, koji je svaki takmičar imao kod sebe, a na kojem je trebalo da dobija pečate od kontrolora kada bi prateći markaciju i kartu došao do određene tačke. U selu Majstori je «pečatiranje» počelo, a nastavilo se u toku cijelog dana...I kad god bih došla na mjesto ili vrh na kojem bi nas čekalo osvježenje, i kontrolor koji bilježi naše ime, redni broj, vrijeme dolaska, bila bih srećna... Srećna jer idem dalje, nastavljam hrabro, pomalo umorno, ali spremna za naredni vrh, naredni pogled koji je uvijek bio drugačii, neobičniji, ljepši od predhodnog.. Babina glava (1474 metara nadmorske visine), Trešteni vrh (1489mnm), smo ove godine, mi iz kluba više puta osvajali, uživali u bukovoj šumi na jesen, u proljeće, i nije to bilo ništa naročito teško, zahtjevno. Zapravo bismo mi to nazvali jednom šetačkom turom po lijepom danu.Ali, sada je bilo drugačije..-Sada je trebalo pokazati sebi, a možda i drugima da si planinar, a ne šetač, da možeš brzo doći do vrha, spustiti se u podnožje pa krenuti dalje, opet uz brdo na neki naredni vrh.
U ovom slučaju su to bili Vjetreni mlin i vrh Babljak (1604mnm) koji odozdo tako lijepo izgleda, tako pitomo i milo, a kad sam preko Vjetrenog mlina prateći markaciju išla ka vrhu, shvatila sam kako očima ne treba vjerovati, kako nas i one mnogo puta namjerno, ili nenamjero umiju obmanuti.... Ipak, zahvaljujući Šljivu koji mi nije dozvoljavao da pravim velike pauze, a što je ustvari i dobro, treći vrh je bio osvojen, a prije pomenuta volja nije jenjavala, samo je rasla još više, i vukla nas dalje, ka Štirovniku.... Kako ovako sve brzo prolazi, kako se vrhovi ređaju jedan za drugim, kako samo jednostavno zvuči ovo nabrajanje... Možda ono i jeste jednostavno, možda će neko reći da sam sebi dala previše slobode da u ime svih govorim o težini ili jednostavnosti terena, ali ograđujem se,dok sam na vrijeme.
Govorim samo iz ugla jedne zaljubljenice u prirodu, planinske vrhove i osobe koja ima volju, želju, a i mladosti da sve planine upozna veoma dobro, i osvoji ih, polako ali sigurno..... Još jedan vrh je osvojen! Štirovnik(1749mnm) je bio pod našim nogama, a onda je trebalo da siđemo makadamskim putem do prevoja Bota , kroz katun Kuk nastavimo do vode Studenac i katuna Veliki Bostur . Taj dio je nekako proletio, i bio zaista lijep, pogotovo zato što smo znali da nam ostaje još samo malo do ostvarivanja našeg cilja, a on je bio da prođemo stazu , osvojimo sve vrhove i shvatimo da mi to možemo... Jer, nagrade nekada nijesu toliko važne. Niko ne bježi od njih, ali nekada su druge stvari bitnije, nekada je bitno da samom sebi dokažemo da smo učinili pravu stvar... Jezerski vrh (1657mnm) nam je sve bliži, a onda i stepenice do Mauzoleja kojima se uopšte nijesam obradovala...Ipak, svaki stepenik je značio korak bliže vrhu, korak bliže cilju, korak bliže samom sebi... Tek sada se moram pohvaliti da sam u kategoriji seniorki bila druga...Možda zato što su momci ipak bili brojniji u ovoj, prvoj stazi, a možda i zbog toga što sam dobro sarađivala sa sobom i Voljom.....
Znaću jednog dana....