IZVJEŠTAJ : Papingut (2485 mnm), Strakovecit (1962mnm)

    0
    64

    Dolje neđe na jugu Albanije postoje predivne planine. Kad se kaže albanske planine, prvo što pomislimo su Prokletije: Maja Jezerces, Maja Rosit, Doline Valjbona i Teth, valjda zbog blizine i ljepote ovih planina. Ono što dosta ljudi u Crnoj Gori ne zna je da je Albanija planinska zemlja prema svim susjedima: prema Crnoj Gori i Kosovu su Prokletije, prema Makedoniji Korab i Šar planina i prema Grčkoj tzv. Nemrečke planine, koje su i bile cilj našeg planinarenja.

    Neđe po povratku iz Makedonije kroz Albaniju prvo sam ugledao Tomorit, planinu koja se diže istočno od Berata, a nedugo zatim 2012-te u oktobru i popeli Cuka Partizanit (2415 mnm), najviši vrh ovog masiva. Od tada sam počeo da „istražujem“ južni dio Albanije i tražim „nove“ planine za uspon. Na Google Maps-u našao sam  fotografije Maja Papingut-a i od tada sam impresioniran morfologijom ove planine i vrha. Na wikiloc.com sajtu se mogu naći dvije rute kojima se penje zapadna lakša i istočna-grebenska duža, praktično dvodnevna. Sa zapadne strane vam je potreban prevoz (džip) do mjesta Skore (50 km od Đirokastre, od toga više od pola makadam)-ovu informaciju nismo imali prilikom prvog pokušaja, pa smo morali odustati zbog logistike. Pošli smo tad na Pindske planine (Grčka) i popeli vrh Gamila (2497 mnm), drugi vrh po visini u ovom masivu, jos jedan vrh za preporuku, ali ćemo o njemu drugi put. Sa zapadne strane do mjesta Petran, odakle puca sjajan pogled na planinu, dolazi se dolinom Vjose, ali je početna tačka na nekih 270 mnm i treba peti 2200 m. U međuvremenu, neđe tokom 2015, mislim da je bio Vaskrs, popeli smo i paninu Maja Cukas (2013 mnm) nalazi se iznad nacionalnog parka Llogara, poluostrvo koje je jako izdignuto iznad mora i dijeli Jadransko i Jonsko more, obraslo četinarom uglavnom borom-morate posjetiti. Pogled sjajan, staza markirana, plaža blizu-idealno vrijeme maj.

    Državne praznike najviše volim provesti na putovanju, često to bude 4-5 dana kad se može planinariti i neđe dalje. Ovaj put je to bio 21. maj, četiri dana, dva za putovanje i dva za planinarenje. Petak, subota, neđelja, poneđeljak. Za petak smo imali lošu prognozu, a za ostale dane malo oblačine, petak je svakako predviđen za put, dok smo u subotu i neđelju planirali uspone. Posto je neđelja „bolja“ od subote, odlučili smo se da u subotu idemo na Strakovecit (1962 mnm), a u neđelju na Papingut (2485 mnm).

    Dakle krenusmo iz Podgorice u sastavu: Dule Pejović, Božo Perović, Sveto Trebješanin, Ana Medojević i ja. Petak neđe oko 16h. Od Podgorice do Gjirokastre ima oko 360 km, i prelazi se za pet i po do šest sati vožnje. Ide se na Skadar, prati se Drač, iz Drača za Lusnju pa Fir, iz Fira se krene prema Vlori i poslije nekoliko km (mozda 5-6 posle Fira) skrece se lijevo za Gjirokaster. Gjirokaster je odlična baza za ove planine, jer je i sam užlijebljen u dolinu između planina koje često prelaze 2000 mnm. Nalazi se na nadmorskoj visini od 300 m. Grad je pod zaštitom UNESCO-a i ima oko 25000 stanovnika. Stigosmo u hotel Gjirokaster (ima ga na booking.com), đe smo preko vibera dogovorili spavanje sa doručkom, otprilike 10€ po osobi za noć. U restoranu spremaju i tradicionalnu večeru koja teško moze koštati preko 5€ po osobi. Inače, hotel se nalazi tik ispod tvrđave, što je i najveća atrakcija grada. Stigosmo oko pola 22h i smjestismo se pa večerasmo.

    Strakovecit ili  Çajupi, kako nam ga domoroci krste, izdiže se iznad doline (rijeka Drinos, lijeva pritoka Vjose), u kojoj je smješten i Gjirokaster, koja je glavni saobraćajni pravac iz Albanije ka Grčkoj. Visine je 1962 mnm i izdiže se direktno sa 300 mnm, reljef i sa druge strane jako je dinamičan, sa liticama koje se spuštaju u kanjon neke rječice, a u podnožju sa jugoistočne strane na 1300 mnm nalazi se zastićeno područje Parku Natyror Zhej. Do ovog parka i vodi asfaltni put, đe se na prevoju ostavljaju kola i odatle se uglavnom grebenom u pravcu sjeverozapada penje Strakovecit. Do vrha je potrebno dva i po do tri sata laganog hoda, bez tehničkih detalja, đe se penje 650-700 m (http://sr.wikiloc.com/wikiloc/view.do?id=3428027). Staza nije markirana. Pogled vrijedi svakog graška znoja, i mi smo imali na momente taj pogled, jer smo imali i maglu. Najavljena kiša poče tačno kad stigosmo kod kola,  spustismo se u prvo selo i sjedosmo na pivo. Ostatak dana coolirasmo po gradu i planirasmo sjutrašnji uz traženje prevoza do Skore. Nabasasmo na neki nacionalni restoran, đe jedosmo i žablji bataki. Srećom, Božo je naručio nesto drugo, inače bi stradala milionska populacija. Večera za nas petoro, sa nekoliko pića – manje od 40€.

    Neđelja – dan za Papingut ili Maja e Drites (pretpostavljam da je prvi naziv grčki – znam da u Epiru postoji mjesto Papingo, a i Grčka je na samo 10-ak km od Skore). Svanulo je vedro, al u pravcu planine visoko vidimo maglu, možda iznad 2000. Nabavili smo prevoz, džip Grand Vitara, malo skučen za 5+1, al izdržasmo. Cijena 75€. Oko sat i pol vožnje za 50 km od Gjirokastre  do Skore. Vozač je lovac po hobiju, i odluči da ide sa nama na uspon, što nam je bilo ok, da se ne objašnjavamo kad ćemo sić i đe će nas čekat. Mnogo ga ne pogađa zabrana lova, jer je on „dobar sa policijom“. Govori grčki i albanski. Na start u ponožju planine, nedje između Skore i Sopika, na nešto manje od 1100 mnm bijasmo oko 10h. Po nekim prognozama uspon bi trebao trajat tri sata i pol. Penje se zapadnom stranom planine i staza je isprva u nekim odlomljenim kamenim pločama, zatim travnati dio pa grebenom između dvije jaruge, pa opet livadom uzbrdo do glavnog grebena, koji ima pravac sjever-jug. Na vrh grebena, iako je 22. maj, strehe od snijega. Iznad 2250 mnm magla, tako da smo zadnjih 200 i kusur metara peli po magli. Ništa zato, ali smo bili uskraćeni za taj istočni pogled. Inače, sa obje strane nalaze se doline niže od 300 mnm, s tim što je istočna strana eksponiranija i pogled je na dolinu Vjose, koja uzgred budi rečeno u Grčkoj ima jedan od najdubljih kanjona na svijetu (1950 m Vikos Gorge – izguglajte). Trebalo nam je 4h i15 min do vrha. Na vrhu neka spržena metalna konstrukcija (možda piramida bila). Staza nije markirana i generalno se penje u pravcu istoka (ruta se može naći na http://sr.wikiloc.com/wikiloc/view.do?id=2797656). Ništa od pogleda, al zato Božo izvadi mezu. Na vrhu hladno, što zbog odsustva sunca, što zbog vjetrića, uglavnom zadržasmo se pola sata i krenusmo lagano dolje. Ukupno vrijeme od starta i nazad je sedam sati. Počesmo prozivat vozača da svrati nedje na pivo, i on to uradi u selo Poliçan, na nekih pola sata od Skore ka Gjirokastri. U selu pravoslavna crkva i kafana, nekoliko kuća, lakše im je doći do Grčke no bilo đe u Albaniji, nešto kao Vrmosa, ali mnogo razvijenije. Na jednom brdu prema Skori dominira krst, koji bi valjda trebao nešto reći, slično kao i kod nas. Sjedosmo ispred kafane, travnjak i kameni stolovi, 15 piva plus meza – sve domaće (neka ovčja pavlaka, salata i jagnjetina – smajli – nismo večerali kasnije) za šestoro nas 28€. Popričasmo, sumirasmo utiske, pa natrag u Gjirokaster.

    Poneđeljak, doručak, pakovanje, pa nazad. Za razliku od petka, lijepo vrijeme. Svratismo u manastir Ardenica – blizu Fira (manastir iz 13. vijeka – izguglajte), interesantne arhikteture, zatim do Berata, a kasnije i tradicionalno u Skadar – neko kavu, neko pivo, neko ne može. Razlozi su razni i sjajni!

    Do sljedece planine – Gezuar.

    Duško Mrdak

    Kao i obično, galeriju sa ovog uspona  možete vidjeti na https://goo.gl/photos/E6AuqyraZB2wxako9

     

    Postavi odgovor

    Please enter your comment!
    Unesite Vaše ime ovdje