IZVJEŠTAJ: Ekspedicija: Sveta gora-Atos 06-13.08 2018

    1
    297

    Moj omiljeni pisac je zapisao kada je bio na Svetoj Gori, da se putovanje tamo ne planira. Jednostavno vas nešto pozove i osjetite da morate da odete tamo, a da kada se vratite, negdje usput ostavite sujetu. Mislio sam o njegovim riječima dok sam posmatrao manastire koji su se nizali na obali, i gledao predjele netaknute prirode koji su bili baš kao u vremenima kada su tim krajevima hodali i molili se Sveti ljudi koji se i danas u molitvama pominju. Sveta Gora je došla nama, ili smo mi otišli njoj. Svejedno. Od jedne slučajne ideje, ako slučajnosti postoje, počela je i ova naša priča. Priča koja govori o nesvakidašnjem putovanju kroz Albaniju, Makedoniju, pa sve to vrha Svete Gore. To putovanje nas je za kratko vrijeme od 7 dana, vodilo putevima kojima je išao Sveti Nikolaj Velimirović. Sa zidina manastira Sv. Nauma u Ohridu, gledali smo zalazak sunca nad jezerom, pejzažu koji je Sv. vladiku Nikolaja, inspirisao prilikom pisanja njegovih djela, i gdje je vapio za Svetom Gorom, koju je nazvao carstvom bez krune. Išli smo stazama Starca Pajsija Svetogorca i posjetili manastir Suroti, vojničko groblje Zejtinlik u Solunu, tražili tajnu groba Vuka Brankovića i njegovog brata monaha Gerasima Radonje, koji su po predanju skriveni u manastiru Sv. Pavla, i upoznali brojna druga mjesta i ljude koja su ostali utkani u ovu priču.
    Kada smo stupili na Zejtinlik, očekivao sam da ću vidjeti starog čuvara ovog zdanja, Đorđa Mihajlovića, koga sam upoznao prošle godine prilikom posjete.Ostala mi je upečatljiva slika starca koji u vojnoj uniformi dočekuje goste i neumorno priča priču o životima i sudbini, sjena šume kamenih krstova koja se prostire iznad Soluna. Sjećam se da sam ga prošle godine godine pitao ima li tu sahranjenih Crnogoraca. Starac mi odgovori „Ima Crnogorci, Hercegovci…“. Pitao sam ga ima li Podgoričana. Starac me povede kod jednog od grobova u kripti i pokaza. Potom ode, kaže stiže ekskurzija. Nasloni se na štap ispred pridošlih putnika, i poče da priča priču.. Listam stare knjige sa imenima sahranjenih boraca, dok u daljini čujem glas starca. Popovića sam izbrojao 39. Ko zna, možda tu ima i nekih mojih rodjaka. A kad malo razmislim, svi tu su moji, svi oni čije sjene lutaju Zejtinlikom, pa čak i ovaj starac, koji je porijeklom iz Grblja, koga svaki put očekujem da ću pronaći u dobrom zdravlju. Starac Djordje, čuvar Zejtinlika i čuvar nekih davnih vremena.
    Nastavljamo ka Uranopolisu, glavnoj luci odakle idu brodovi ka Svetoj Gori. Ni sam nisam znao šta da očekujem od ovog putovanja, iako sam o Svetoj Gori znao dosta iz knjiga i priča. Znao sam da su naši vlastelini kroz vjekove pomagali manastire na Svetoj Gori. Pred Hilandara, pomagali su i manastir Sv. Pavla, Kutlumuš i druge manastire. Pustio sam da ova priča dodje nepozvano, tiho u da se zavuče negdje pod kožu čekajući pravi trenutak da se zapiše. Mjesto odakle potiču moji preci, u 14. vijeku, bilo je metoh manastira Hilandar. Misli mi prekida slika jata galebova koji kruže oko broda, i koji bez straha lete do ljudi koji im daju kriške hleba…
    Put nas je dalje vodio do manastira Sv. Pantelejmona i manastira Grigorijat. Na mjestu na kome nalazi ovaj manastir, kojeg je osnovao Grigorije, čije se mošti nalaze u manastiru Gornjak u Srbiji, nekada se nalazio hram boga Posejdona. Gledali smo pećinu u kojoj se molio Simon, iz koje je, jedne noći nakon ukazanog znamenja, počeo graditi manastir Simonopetra. Slušali smo andjeosko pojanje monaha ovog manastira, koje je dopiralo iz tmine manastira prilikom jutarnje liturgije, kada su prvi zraci svjetlosti prodirali i obasjavali manastir. Slika koju pokušavam da vratim i ponovo doživim. Veliki problem je predstavljala jezička barijera jer nismo znali Grčki. Za nas, koji dolazimo iz materijalnog svijeta, imali smo sliku o monasima kao ljudima sa čudnim životnim, i sudbinskim odlukama, koje smo često nehrišćanski znali da osudimo i kritikujemo. Jedan od ljudi kojeg smo upoznali rekao nam je da se monasi bore sa svim demonima koje im ljudi iz spoljneg svijeta sa sobom donose. Ako je to tako, onda su monasi poslednji vitezovi poslednjih vremena…
    Sve te slike su nas vodile ka vrhu Svete Gore, Atos. Predanje kaže da je Bogorodica, prilikom putovanja brodom za Kipar, zbog nevremena pristala na Atos, i da se u momentu kada je kročila na tle, sa najvišeg vrha, najveći idol koji se tamo nalazio, srušio i pao u ponor. Tako se i Sveta Gora naziva vrt Presvete Bogorodice.
    Iz Uranopolisa brodom nastavljamo ka luci skita Sv. Ane. Put nas vodi stepenicama od skita Sv.Ane, monaškog naselja, preko utabane staze koja vodi kroz šumu sve do krsta Stavros. Nastavljamo strmom stazom i zastajemo zadivljeni slikom plavetnila neba koje se u daljini spajalo sa morem. U daljini netaknute prirode, vide se skitovi i kuće u kojima žive monasi. Staza nas vodi ka Panagiji, objektu koji se nalazi na visini od 1500 metara nadmorske visine, odakle se jasno vidi vrh. Po predanju, Bogorodica je došla do ovog mjesta, i upravo Panagija znači Bogorodica. Objekat se sastoji od crkve i spavaonice u kojoj može da boravi oko 20 ljudi. Nastavljamo ka vrhu koji je sve bliže. Pred nama se u sumrak pojavljuje crkva posvećena Preobraženju, i gvozdeni krst Sv. Atanasija Atonskog. Plan da spavamo u crkvi, ili pod otvorenim nebom, otpada, jer se crkva obnavlja, a vjetar koji je počeo sve jače da duva vraća nas ka Panagiji. Mrak se preliva ka liticama Atosa dok se spuštamo ka Panagiji. Posmatramo fotografije, ponosni na sve ostvareno. Prve riječi ove priče pišem u tmini noći ispred Panagije, gledajući u sliku zvezdanog neba i svijetala dalekih dalekih gradova na pučini.
    Sjetio sam se da sam sa Olimpa gledao izlazak sunca iz čijeg se crvenila promaljala Sveta Gora. Sada sam sa Atosa gledao Olimp. Stajući ispod vrha na koji je prije dosta vjekova boravio i Sv.sava, sjećamo se davno izgovorenih riječi „Valjalo je ovdje biti…“
    Jesmo li upoznali Svetu Goru? Nismo. Zagrebali smo samo dio površine jednog svijeta, koji je više nego fascinantan i čija posjeta mijenja čovjeka, i gdje čovjek doživi neku vrstu preobraženja. Svijet u kome su čuda sasvim obična stvar, a pripovijedanje o svetim ljudima koji su tim čudima težili, prikazivanje drugačije filozofije života. Vraćamo se u stvarnost vjerujući da će ovi ljudi izdvojiti vremena u svojim monaškim životima i moliti se za nas i naše bližnje, i da ćemo uz njihovu pomoć biti bliži mudrosti drevnih vremena, i možda biti bliži spasenju i iskupljenju, kome svi javno ili potajno težimo…

    Nemanja Popović

    1 Komentar

    Postavi odgovor

    Please enter your comment!
    Unesite Vaše ime ovdje