IZVJEŠTAJ:EKSPEDICIJA PIRINEJI 2015.

    0
    29

    ANETO 3.404m & MONTE PERDIDO 3.355m

    Galeriju fotografija možete vidjeti na https://goo.gl/photos/iWjqPmgxqixe12i58

    http://www.dodaj.rs/f/1p/M4/1jcQc82D/11.jpgNajviši vrh Pirineja, Piko de Aneto, prava je poslastica za ljubitelje jednodnevne, fizički i donekle tehnički zahtjevne, planinarske ture po kršu i ledu. Zato ga toplo preporučujemo, jer se radi o lako dostupnoj i ne toliko skupoj destinaciji. S obzirom na to da je internet prilično siromašan informacijama na našem jeziku, cilj ovog izvještaja je da planinarima sa područja bivše Jugoslavije pruži koliko-toliko preciznu sliku o tome kako da se pripreme i šta ih može očekivati u toku putovanja na Aneto.

    PRIPREME I PRVI DAN

    Plan je bio da Španiju posjetimo od 3. do 12. septembra, pa smo povratne karte na relaciji Dubrovnik – Barselona kupili u junu za 150,00€ po osobi (kompanije Vueling i Norwegian Airways). Za tu cijenu dobija se mogućnost unošenja 23kg prtljaga (Vueling) pri polasku i 20kg u povratku (Norwegian). Osoblje na čekiranju je prilično tolerantno za koji kilogram više.

    Da bi na vrijeme stigli na let iz Dubrovnika koji je u 10:50, iz Podgorice smo krenuli prije 6:00 ujutru. Prvi dan puta protekao je u znaku kašnjenja, a prvo se dogodilo još na aerodromu Ćilipi, jer je let za Barselonu odgođen za sat vremena. Zato smo u prijestonicu Katalonije sletjeli oko 14:30. A onda izgubili još oko sat i po u birokratskim procedurama, zbog nestalog (ukradenog?) cepina. Nemojte napraviti grešku kao ja da zakačite cepin na spoljnu stranu ranca kada putujete avionom.

    Malo smo se raspitivali i uspjeli da na ogromnom aerodromu El Prat pronađemo kombi rent-a-car agencije koji nas je odvezao do njihovog ofisa, gdje nas je čekao unaprijed rezervisan automobil mrke KIA Carens. Cijena rent-a-cara je 228,00€ za 8 dana. Rezervisano mjesec dana ranije putem sajta rentspain.com. Međutim, kad smo došli do agencije koja iznajmljuje kola, centauro.net, pitali su nas da li ćemo puno osiguranje za kola ili ne, koje inače košta 18,00€ po danu. Ako imate kreditnu karticu za ostavljanje depozita, blokiraće vam veći iznos – oko 1.000,00€ i ne morate platiti ovo osiguranje, ali ako imate debitnu karticu, kao mi, plaćate dodatnih 18,00€*8 dana – 144,00€ i pun rezervoar goriva, 111,00€ (nema šanse da stane više od 70,00€). U slučaju da vratite pun rezervoar, refundira vam se 111,00€ manje 25,00€, iz ko zna kojeg razloga. Tako da nas je rentanje zaista komfornog i novog vozila (11.000km prešlo) koštalo 228,00+144,00+40tak eura = oko 400,00€ za 8 dana. I konačno, može biti da je bilo već 17:00, odlazimo u pokrajinu Aragon, varoš Benask, u čijoj relativnoj blizini se nalazi planinarski dom Refugio Renclusa, iz kojeg smo planirali uspon na Aneto. Vožnja – sve u svemu blizu 300km za nekih tri sata.

    Ovog puta samo prolazimo Benask i nastavljamo još oko 20 minuta do mjesta Ljano Hospidal, divljinu u kojoj se nalazi jedan hotel, parking i rampa, posle koje je zabranjen dalji pristup automobilom (vjerovatno je razlog zaštita životne sredine i očuvanje vrsta). Odatle, po cijeni od oko 2,5€ po osobi, redovno saobraća autobus do doline Bisurta na 1.920 metara nadmorske visine, gdje se nalazi jedna koliba sa prodavnicom i nadstrešnicom, klupama i stolovima za predah.

    Iz Bisurte počinje uspon pješke do planinarskog doma, laganom cik-cak markiranom stazom, koji traje oko 45 minuta. Mrak nas hvata u toku hoda i sa čeonim lampama petnaestak minuta prije 22:00 stižemo u Refugio Del Renclusa (2.180mnm).

    Iako nas na ulazu u dom dočekuje miris marihuane, odmah po prelasku preko praga kapiramo da Renclusa i nije takoopušteno mjesto (ili smo mi previše opušteni, ko zna).U predsoblju predsoblja obavezno je skidanje gojzerica i odlaganje u metalne ormare. Osoblje zna četiri – pet riječi engleskog jezika, dovoljno da nam pokaže u kojem nam je pravcu soba. I da potvrdi naše informacije o tome da će sjutra biti kiša, i uspon zbog toga nemoguć.

    Nije važno, prekosjutra opet sunce, odlučujemo da ostanemo još jednu noć u domu. Al’ ne može, sve rezervisano, objašnjava nam nekako momak sa recepcije, i okrenu „svoga posla“. E, mislimo da je to onaj detalj koji nećete vidjeti u mnogim domovima po Crnoj Gori i Balkanu. Nekako bi se ljudi, u tim vremenskim neprilikama, potrudili da ti nađu mjesto (pa neka je za pare i u vlastitoj vreći za spavanje), ili bi barem odglumili kako im je žao. Inače, rezrvacija dva dana za redom nije moguća, osim fiksnim telefonom.

    U blagom stresu skljokasmo se na klupe u hodniku doma, da dođemo sebi, razmislimo šta nam je činjeti sjutra, a poneko se dohvati i sendviča. Nije minulo ni par minuta, otkuca tačno 22:00, a momci iz osoblja prođoše, ugasiše nam svjetla, ostaviše mrak u hodniku i odoše negdje na sprat. Ova strogoća vjerovatno potiče od neophodnosti discipline pred uspon na zahtjevan vrh. Cijena prenoćišta u svim Aragonskim domovima je 16,70€. Večera je 15,00€ (koju nismo mogli dobiti sve i da smo povadili novce), a doručak 7,00€. Alberguesyrefugiosdearagon.com – može se rezervisat on-line osim, za dane vikenda

    Šta nam preostaje – odvukosmo se do spavaone, one planinarske sa krevetima na sprat i na sedmo nebo. Sva četvorica ujutru smo se pohvalili da smo imali izuzetno dobar san.

    U OČEKIVANJU USPONA

    Nakon buđenja – istim putem nazad. Pješke dolje do Bisurte, gdje smo se nakon više od 24 sata pošteno najeli pod onom nadstrešnicom. Onda autobusom do parkinga u Hospidalu, gdje smo ostavili kola, tu se presvlačimo i nastavljamo prema Bensaku, da potražimo neko prenoćište, odakle bi sjutra ponovili rutu: auto-autobus-pješke do planinarskog doma i nastavak prema vrhu, sve u jednom danu.

    Potpuno slučajno, na pola puta do grada, nalazimo pristojan hostel, Hostal Parque Natural (ima ga na booking.com) sa udobnim sobama, dva kupatila, prijatnim šumsko-planinskim ambijentom i ljubaznim osobljem, koje nam obećava spreman doručak sjutra u 4:00 ujutro, prije odlaska na planinu. Prenoćište u četvorokrevetnoj sobi košta 88,00€. Nakon kraćeg odmora i užine spuštamo se u Benask.

    Varoš uskih uličica sa nabijenim zgradama od kamena izgleda bajkovito na septembarskoj kiši i magli. Oko prastarog jezgra, na rječici nad kojom se nadvija luk mosta, širi se niz sivih zgrada u kojima su butici, prodavnice, hoteli i kafane. Po oblikovanju kamena i fugovanju vidi se da su novije izgradnje, ali opet lijepo uklopljene u planinsko okruženje i po istorijskom modelu.

    Nakon obilaska suvenirnice i prodavnice sportske opreme, odlučujemo se za prvo druženje sa španskim pivima. Nije bilo lako, jer su u to doba (oko 14:00), kafići uglavnom zatvoreni, a u ono malo koji rade toči se Amstel. Ipak, mokra šetnja se isplatila i u okviru hotela Arangullas nalazimo pab sa preko 15 španskih, stranih i zanatskih piva. Uživamo u točenom Mahou (nešto kao kod nas Nikšićko, Lav i Jelen), u kriglama koje su nešto između pola litra i litar, a pred sjutrašnji uspon red je bio da degustiramo i zanatsko pivo Pirineos. Pivo 0,33-0,5l se može popit od 2,5-4,00€ u cijeloj Španiji.

    Uveče u hotelu nijesmo našli TV kanal na kojem bi odgledali meč Đoković – Lopez i relativno rano odlazimo na spavanje, jer nas sjutra čeka uspon.

    ANETO

    Nakon doručka, u 4:40 napuštamo hostel. Petnaest minuta vožnje do rampe, gdje nas čeka autobus pun planinara, a već oko 5:20 eto nas u Bisurti odakle počinjemo uspon. Mali praznik za oči je minimum pedeset čeonih lampi koje vam svite naprijed i pozadi u zori koja još nije dočekala dan.

    Radi preciznosti, ovdje odmah stavljamo podatak da smo na vrhu bili nešto prije 14:30, a u nastavku ćemo pokušati da opišemo faze uspona. Ovo je neka okvirna satnica, ne u minut naravno. Uračunate su i rijetke pauze.

    Već pomenuti uspon do planinarskog doma, gdje smo kratko predahnuli, popili vode i snimili kuda idu Španci, kako bi ih pratili do početka staze.

    Staza ubrzo nestaje i zamjenjuju je blokovi granita. Putanja ipak ima određenu logiku, i označena je kamenim piramidama. Ide se konstantno uzbrdo, cik – cak ili ponegdje pravo. Ipak nije teško, možda i zbog toga što smo u solidnoj kondiciji. Predivan pogled na jutro u Pirinejima. Aneto se još ne vidi.

    Stižemo na prevoj sa koga prvi put vidimo cilj – najviši pirinejski vrh. Bijela kupa, kojoj sa desna prethodi ogromni lednik Maladeta, preko kojeg ćemo morati da pređemo. U suštini, Maladeta sam po sebi je sjeverna padina Aneta i istočna padina planine Maladeta. Pauza za slikanje i nastavljamo udesno od „vidikovca“ da bi izašli na put koji vodi pravo na lednik.

    Pošli za nekim Špancima u fensi opremi koji su izgledali kao da penju Piko de Aneto i ljeti i zimi, i to sa povezom na očima. E tu smo se zeznuli.

    Nakon pola sata hoda kapiramo da smo u grupi koja je promašila prevoj Portiljon Superior (glavna vrata) i zaputila se prema vrhu Maladeta, koji se nadvija sa desne strane ispravne prave staze od Portiljona. Petnaestak minuta trebalo nam je da se vratimo na ova „rata“ i spustimo se na stazu. Još smo na vrijeme, mnogi planinari i dalje su iza nas.

    Na stazi do lednika. Blaga agonija, i to iz četiri razloga:

    -bijes zbog prethodne greške i psihički pad koji se javio kod nekih od nas;

    -u spuštanju sa pogrešne staze ohlade se mišići i dolazi do prvog umora;

    -znate onaj osjećaj kada vidite brijeg, a iza njega cilj (u ovom slučaju lednik Maladeta, gdje planiramo da stavimo dereze i lagano „odšetamo“ ulijevo do podnožja vrha). Kako da ne, na vrhu brijega ukaže se novi. Ništa strašno, izdržaće se i to. Ali, ne lezi vraže – poslije drugog brijega slijedi pad visine i uspon na treći. Bogami mislim da je bilo i četvrtog, za peti nijesam siguran J.

    -staza se opet transformisala u glatko kamenje sa tankim pokrovom snijega od sinoć, održavanje ravnoteže još više nervira i umara.

    Konačno, nakon sata i po koji se odužio kao pola dana, sa n-tog kamenitog brijega spuštamo se na početak lednika i na gojzerice montiramo dereze.

    Hodamo blagim usponom po ledniku, nekoliko kilometara ispred nas je bijela kupa Piko De Aneta. Temperatura je porasla, tako da idemo po stazi od omekšalog i razgaženog snijega. Nije naporno, ali baš predugo traje, pa po malo smori i dosadi, dok se zraci odbijaju o bjelinu pravo u glavu, a povremeno zaduva i postuden vjetar.

    Konačno, može bit da je oko 13:00, eto nas ispod kupe. Prva njena polovina, nekih pola sata hoda, je pod snijegom krozhttp://www.dodaj.rs/f/1x/eu/4d0zrOxE/7.jpg koji ide cik-cak staza, između svake krivine je oko pedeset metara. Naginje se uspon i konačno osjećamo umor i želimo da se pohod završi.

    Sa snijega prelazimo na kamenjar prošaranom snijegom, po kojem se krećemo narednih pola sata.

    Vidimo kraj uspona i ljude koji sjede i skidaju dereze. Sa zebnjom čekamo šta nas čeka dalje i gdje je konačno vrh.

    Još prije nego što smo se uspeli do tih planinara, ugledali smo iza njih krst montiran na vrhu planine. Kakvo olakšanje! Do kraja je ostao samo još greben, ne duži od pet, šest metara. Ali veoma uzan, pa se planinari čekaju na smjenu da bi prišli krstu na vrhu, gdje ne mogu stati svi koji su došli da ga posjete.

    Skidamo dereze, odmaramo se, i čekamo svoj red da stupimo na greben i koji minut kasnije uživamo na vrhu. Greben je opasan, nekolike uzane stijene koje se moraju popeti i spustiti, koriste se ruke, bilo je i jahanja grebena. Ipak, po suvom vremenu i uz nešto pojačanu koncentraciju može se lagano preći.

    Nipošto ne stupati na njega dok se druga ekipa vraća sa vrha. Moguće je da vam dok promrzlim rukama grabite ledeni kamen neko nagazi na ruku, što je sasvim dovoljno za mali napad panike.

    Ipak, sve to ne traje ni pet minuta, i eto nas na vrhu gdje nadire rasterećenje nerava i radost zbog popetog Aneta. Počinje humor, fotografisanje, upoznavanje i konverzacija sa mladim parom iz Saragose koji su zajedno sa nama pored krsta.

    Pogled okolo je čaroban.

    Zbog drugih planinara se ne zadržavamo previše, već oprezno preko onog grebena do mjesta gdje ostali čekaju na uspon, i gdje smo odložili rančevi i dereze. Tu pravimo solidan odmor, ručamo, po neko pošalje sms, i nešto prije 15:00 polazimo natrag.

    Srećom po naše tijelo i dobro raspoloženje, nijesmo morali da se spuštamo po cijelom luku lednika Portiljon, a potom po onom beskraju klizavih brijegova koji mu prethode. Ono dvoje iz Saragose pronašli su jednu ekipu koja zna drugi put, kraći i ljepši, a pristupa mu se kada se prepriječi lednik.

    Ima par atraktivnih mjesta, poput nečega što bi se moglo nazvati granitnim morem i prolaska pored malog paninskog jezera. Spustila se debela magla pa se ne vidi dobro, ali i ovako ima neku sablasno-bajkovitu ljepotu.

    Nešto prije 19:00 spustili smo se u dolinu Bisurta, nekoliko kilometara od okretišta autobusa. I ona izgleda moćno, prostrani zeleni pleh okružen planinama, kroz koji se prepliću potoci koji tvore rijeku Eseru.

    Tačno u 20:00 smo ispred „stanice“, za petnaest minuta stigao je bus koji nas je prebacio do kola.Na parking se presvlačimo, a potom vozimo 70 km do sela Eskalona, koji će nam biti baza za dalje avanture – obilazak nacionalnog parka Ordesa i uspon na planinu Monte Perdido.

    PREDAH

    Eskalona je jedna ulica oko koje se nalazi nekoliko hotela, kafana i prodavnica. U njoj, po cijeni od 64,00€ nalazimo izvanredan Hotel Restaurante Revestido (ima ga na booking.com), koji nam je, u danu predaha od Aneta, polazište za obilazak nekoliko španskih sela u podnožju Pirineja.

    Ta sela i varošice zadržala su miris srednjeg vijeka, sa trgovima i katedralom, u koje se uliva po nekoliko uličica duž kojih su stiješnjene, jedna uz drugu, sive kamene kuće na sprat. U njima su hoteli, kafane, restorani, sve je turizam, malo je domaćeg.

    Najviše smo se zadržali u selima Nerin i Torla. Dijelom zbog atraktivnosti, a dijelom jer su u njihovoj blizini rampe koje uvode u Nacionalni park Ordesa, gdje se nalazi planina Monte Perdido visoka 3.355m (treći vrh po visini u Pirinejima). U Nerinu nam u jednoj kafani daju broj šofera Nacionalnog parka, da bi za sjutra dogovorili termin odlaska u Ordesu, radi šetnje i uspona na Perdido.

    Uveče, ljubazno osoblje hotela u Eskaloni, sa recepcije poziva vozača i saopštava nam da se sjutra u 7:00 ujutro nacrtamo u Nerinu, koji je zbog izbjegavanja uspona uz kanjon Ordese, praktičnije polazište na planinu Perdido

    MONTE PERDIDO 3.355mnm

    Po dogovoru, na rampi u Nerinu čeka kombi, koji nas sa još dva španska planinara odvozi u Ordesu.

    Oko 7:30 ostavlja nas na jednom proplanku (2.200mnm) pored puta i usmjerava na stazu prema Monte Perdidu. Taj puteljak preko livade već za pet minuta dovodi do prvog vidikovca, od koga nam zastaje dah.

    Ovo na slici je dolina Ordese. Hodajući njenim rubom dolazi se do planinarskog doma Goriz, iznad kojeg se dižu trihttp://www.dodaj.rs/f/V/C7/39K1HXnz/16.jpgplaninska vrha, Perdido u sredini i desno, a Cilindro sa lijeve strane.

    Dvojica iz grupe, koji su se zasitili prekjučerašnjeg uspona, odlučuju da, poput mrmota iz Ordese, leškare po travi i kamenju, plus hrana, kafa, pivo i pejzaži za nezaborav.

    Duško Mrdak i Božo Perović odlučuju se na još jedan pohod preko 3.000 metara.

    PEEERDIDOOOOOOOOOOOO

    SAD MALO JA

    Dok sam peo Aneto sa drugarima, neđe preko pomenutog lednika, na nekih 3.200mnv počela je glava da me boli – ne prejako, ali dovoljno da pomislim: zašto bih peo još jedan vrh, u Španiji si, uživaj, šetaj… Međutim, kako popeh vrh i presta me glava u silasku, obrisah one pomisli izazvane glavoboljom i umorom. Jak umor sam osjećao i po dolasku u Escalonu, malo mjesto neđe u Aragonu. Sjutra ujutro prošetasmo okolo po šanskim selima, između ostalog i da snimimo tehničke detalje vezane za potencijalni uspon na Mont Perdido, ili Mont Perdu kako bi Toni Parker rekao, a i da odmorimo od prethodnog uspona. Kako dan odmiče, sve smo odmorniji i upućeniji u sjutrašnji dan. Ima tu malo i kolebanja. Naime, od Escalone treba vozit 40 minuta do mjesta Nerin. Iz Nerina vozi autobus pravo u NP Dolina Ordesa i Monte Perdido. Vozi do kote 2.200mnm u 7:00 ujutro i vraća se u 20:00, nekih 15-20km po dobrom makadamu). Cijena povratne karte sitnica – 20,00€ po osobi. Od te autobuske stanice, usred planinčine do vrha i nazad, ima nekih 26km i postavlja se pitanje: može li se to za dan, tj. za nekih 12 sati. Valjda možemo, pomislih i rekoh – Vrijedi vidjet bar tu dolinu Ordesu i posjetit jedan Nacionalni park. Inače, Ordesa je jedna od najdubljih riječnih dolina u Evropi, ledničkog porijekla, dubine preko kilometar i izuzetno atraktivnog izgleda. Iznad nje se uzdiže treći vrh po visini na Pirinejima, Monte Perdido (Izgubljena planina), 3.355mnm. Dogovorismo se da idemo busom gore, ja i Božo da probamo, a Dule i Svele da cooliraju obodom kanjona do planinarskog doma, koji se nalazi na 7,5 km od mjesta gdje nas ostavlja bus.

    Dok se Dule Pejović tušira, Božo pita: Oćemo li što jest? U tom momentu meni zvoni alarm, a Svele još kunja. Slično je bilo svako buđenje prije, a i poslije. Ovo je bilo u 5:30.Nešto jedosmo na brzinu i popismo kavu. Dobro nas je Božo „čuvao“ hranom, supom i kavom. Oko 6:00 se spakovasmo, pa put Nerina. Stižemo u planinsko mjesto na nekih 1.300mnm, još je mrak, čekamo bus koji stiže tačno u 7:00. Nije bus, konbi je…. Pošto se dan prije zakazuje, shodno tome i znaju koliko putnika imaju za prebacit, nas četvorica i dva Španca. Za nekih pola sata izađosmo preko pašnjaka sličnih Bjelasici i Sinjajevini, uzgred uživajući u rađanju jutra neđe u Španiji sa srnama i mrmotima i još po nekom životinjom koja je ostala daleko od domašaja „crnogorskih snajperista i ljubitelja prirode“, nekih 2.000 i kusur kilometara.

    7:30 – krenuše Španci, krenusmo i mi, Ja i Božo malo brže, Svele i Dule laganim hodom. Polako se razdanjuje, a mi hitamo prema domu Goriz – 2.120mnm, koji se nalazi na 7,5km i procjena je bila, s obzirom da se ide po ravnom, da stignemo do njega za 2 sata hoda, isto tako i u povratku. O ne… Stigli smo za sat i po, što znači sat rezerve za povratak, plus bus nas je ostavio pola sata ranije od planiranog. Ima nade. Staza vodi od busa do ivice kanjona, a onda ivicom sa super panoramom na Ordesu do doma koji se nalazi na 2.120mnm. Kod doma stižemo u 9:00, puno ljudi, mislim stotinjak. oni koji idu i koji se vraćaju. Mahnusmo domu, jer nas je čekao kraći dio, ali sa usponom od 1.335m. Shvatismo da imamo dovoljno vremena za uspon, ali ne da se opuštamo, jer ne znamo šta nas čeka gore.

    Prvi dio staze penje cik-cak preko strme livade koja se nalazi sa desne strane iznad doma. Onda se izlazi na policu i blagom kosinom preko kamenito-siparastog puta dolazi na neke stjenovite djelove koji su fino obezbijeđeni nerđajućim lancem ili lancom. Na nekih 3.000m, preko neke kamene prečage, izlazi se na jezero koje je zaleđeno (50m u prečniku) i od kojeg se penje desno Perdido 3.355mnm, a lijevo Cilindro 3.325mnm (peti vrh po visini u Pirinejima). Do tu je pjesma i od doma do jezera nam je trebalo 2sata. Od jezera tragovi onoga što nam je smetalo i na Anetu, snijeg koji je padao prije tri dana, na ovoj visini zaleđen, ali postoje stope ugažene i uz oprez nastavljamo dalje. Uzeli smo cepine. Inače, nijesam siguran da bi bez njih baš bilo lagodno.

    Nagib je oko 45 stepeni, proleti i po koji kamičak, ali mi polako grabimo ka vrhu – osim nas, ispred i iza je još 30-tak planinara. Mislim da smo tačno u 12:30 bili na vrhu, tj. trebalo nam je 5 sati od kombija do vrha. Na vrhu ima neka cijev, ø 200 recimo, na njojzi neke tkanine. Vrh suv i bez snijega. Slikamo se, i uživamo u pogledu. „Izgubljena‟ je bila baš darežljiva, cijelih 360⁰ smo imali bez oblaka. Sjajni vidici, kod nas (na Balkanu) kad bi se popeo na skoro 3.400m, vidio bi 10-tak zemalja – tamo vidimo Francusku i Španiju. Biće da je tu neđe i nešto što se zove Andora. Pirineji su masiv koji se proteže od Sredozemnog mora do Atlantika, dijeleći ove dvije zemlje u dužini od 450km. Na Pirinejima se nalazi 130 vrhova preko 3.000mnm. Eto – mi popesmo dva komada. Nije loše za prvi put. Ima tu prostora da se dođe opet.

    S vrha krenusmo u 13:10 i u 15:30 stigosmo do doma, ovaj put ne mašemo, nego sjedosmo ispred na zasluženo pivo. Dobro ga lade, mala Estrelja u limenci, 3,00€ komad. Daj još po jedno. Popismo, pa odmorismo i oko 17:00 krenusmo nazad. Laganim hodom pristizali smo, na horizontu dvije siluete koje su hodale laganije od laganog. Naravno, cooleri iz Crne Gore, sastavili smo se sat vremena pred dolazak busa, sumirasmo utiske i zadovoljno sačekasmo zadnji bus toga dana za Nerin. Mislima smo već bili u zemlju Baska, zadovoljni kako smo prošli Aragon uz pozdrav:saludos de los Pirineos.

    http://www.dodaj.rs/f/1l/Q4/39zlnyJd/22.jpgNakon Pirineja na kratko boravimo u Pamploni i San Sebastijanu, a noć provodimo u Bilbau. Dan poslije spuštamo se sa sjevera do stare prijestonice Kastilje – predivnog Burgosa i nastavljamo u Madrid. Nakon večeri u glavnom gradu, put kroz centralnu Španiju nastavljamo obilaskom Toleda i Kuenke, popodne nas na Mediteranu čeka Valensija. 11. septembra ujutro penjemo se prema Barseloni. Krug se zatvorio, i poslije meračenja večeri na Placa Espanji, u zoru 12-og avionom za Dubrovnik.

    Na kraju, što je jako bitno, veliku zahvalnost dugujemo Nikšićkom pivu, Skupštini Crne Gore i Planinarskom savezu, koji su pomogli ovu akciju.

    Svetozar Trebješanin i Duško Mrdak

    Postavi odgovor

    Please enter your comment!
    Unesite Vaše ime ovdje